Hrvatske legende

četvrtak, 17.04.2008.

Legenda o Crvenom jezeru

Crveno jezero

Jednom u davna vremena živio je bogati Gavan i na rubu Crvenog jezera imao je velike i prekrasne dvore. Njegovo je bilo sve, Imotsko polje i sva okolica. Živio je veoma raskalašno i bio je veliki proždrljivac. Prema svima bio je naprasit i nemilosrdan, osobito prema siromašnima; nije poznavao nevolju i njegova su vrata za sirotinju bila uvijek zatvorena, a kad bi ih otvorio, to bi bilo zato da ih isprebija i otjera. Takav Gavan, a još gora mu žena Gavanuša, opakija i lakomija. Nije znala za Boga, a siromahu nikada nije pomogla, nego im se samo podrugivala i ismijavala ih, tjerajući ih ispred vrata dvora. Gore žene pod suncem nije bilo. Gavan je imao mnogo sinova i kćeri te mislio da će u najvećoj raskoši i zadovoljstvu vječno provoditi dane s njima te im ostaviti svoje bogatstvo.
Djeca se ni po čemu nisu razlikovala od Gavana i Gavanuše.

Jednoga dana Gavan odluči napraviti veliku gozbu za svoje prijatelje, koji su također bili raskalašni i proždrljivi kao i on. Bili su pretjerali svaku mjeru. U tom momentu prikaže se anđeo u liki odrpanog siromaha, tražeći u ime Božje koju mrvicu kruha za sebe i gladnu dječicu koja su bila s njim. Kad je Gavan opazio siromaha, veoma se naljutio što mu za vrijeme njegove gozbe dosađuje. Gavanovi sinovi i kćeri odmah potrčaše kako bi pustili iz veza pse da rastrgaju jadnog siromaha i njegovu djecu. To bi i učinili da se u posljednji trenutak nije usprotivila Gavanuša, ne iz sažaljenja, već zato što je bila trudna i bojala se da joj takvo zlo ne naškodi. Ustala se od stola, uzela komadić kruha te lijevom nogom gurnula pred siromaha, srdito mu govoreći: "Uzmi, gladniče i zahvali našoj blagodarnosti". Anđeo je uzeo komadić kruha, poljubio ga i razdijelio među dječicom. Zatim je zamolio Gavanušu: "Daj mi gospo, na put božji i kapljicu vode da zagasim osušena svoja i ove sa mnom dječice usta, a tebi će Bog dati čestitost u tvom porodu i imanju". Umjesto milosti Gavanuša zamahnu nogom kako bi udarila siromaha govoreći: "Što će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj"?

Na takvo bezdušno ponašanje rasrdi se anđeo, zbaci odrpanu odjeću, u desnu ruku uzme vatreni mač Božjega pravednoga suda i nebo propara nebeskom svjetlošću, prokune Gavana, Gavanušu, njihovu djecu, goste i sve Gavanove dvore, te odleti u nebeske visine. U taj čas nebom zaparaše munje, gromovi zatutnješe, zemlja se strašno zatrese, rastvori se i u nju propuntaše dvori, Gavan, Gavanuša njihova djeca i svi gosti.
Na tom mjestu nastade Crveno jezero, a i ostala jezera u Imotskoj krajini, kakve ih danas znamo.

Još su dan danas na rubu Crvenog jezera ostale zidine za koje se govori da su ostaci velikih Gavanovih dvora.

Činjenica da se u Crveno jezero ne može ubaciti kamen i da mu se ne može izmjeriti dubina...stari to pripisuju legendi o Gavanu a znanstvenici činjenici da je strujanje iznad jezera tako jako da se kamen poput magneta vraća među stijene...u svakom slučaju ako ikada budete prolazili onuda stanite i probajte ubaciti kamen...navodno da onog koji uspije ubacit kamen prati vječna sreća... mozda bas vi budete te srece.

srijeda, 16.04.2008.

Legenda iz Gornje Stubice

Seljačka buna

Godine 1573. nakon što su se uzalud žalili caru i banu na zlodjela stranih plemića, seljaci su u znak protesta prestali plaćati nerazumne poreze. Tako je jedan od najgorih plemića Franjo Tahi (Tahy) poslao svoje naoružane plaćenike, ali su ih seljaci s oružjem spremno dočekali. Zbog tog otpora Hrvatski sabor je seljake proglasio izdajicama domovine, na što su oni odgovorili sveopćim ustankom protiv feudalnih gospodara.

Za vođu bune izabran je Ambroz Gubec (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice. Seljaci se nisu samo ograničili na rušenje nepravednog poretka, nego su napravili program po kojem su planirali ukinuti vladavinu plemstva i uspostaviti seljačku vladu, koja će voditi brigu o porezima i drugim davanjima za obranu domovine od Turaka. Gubec je sa svojim najbližim suradnicima i prijateljima Ilijom Gregurićem, Andrijom Pasancem, Nikolom Pozepcom, Vinkom Lepoićem i drugima podigao seljake na ustanak krajem siječnja god. 1573.. Pokret seljaka brzo se je proširio, a buna je zahvatila 60 vlastelinstava na područjima Hrvatske i Slovenije.

Feudalna vojska je brzo slomila bunu. Tako je već 5. veljače 1573. kod Krškog slovenske kmetove rastjerao kapetan žumberačkih uskoka Josip Thurn, a dan kasnije je podban Gašpar Alapić razbio kmetsku vojsku kod Kerestinaca. Jedino su ostali neporaženi Gupčevi pobunjenici u hrvatskom zagorju kod Stubičkih Toplica, koje je 9. veljače 1573. napala plemička vojska pod vodstvom Gašpara Alapića. Iako su seljaci bili loše naoružani i bez konjaništva, pružili su tako žestok žestok otpor, da se nije znalo tko će pobijediti sve dok feudalnoj vojsci nije stigla pomoć.

Gubec je nakon bitke zarobljen i odveden u Zagreb, gdje je okrutno pogubljen na Markovom trgu 14. veljače god. 1573.

utorak, 15.04.2008.

Legenda o dolazaku Hrvata

Dolazak Hrvata

Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (912-959) u svom djelu "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio") napisao je o dolasku Hrvata u današnju domovinu sljedeće: "Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme s onu stranu Bavarske gdje su sada Bijelohrvati. Jedan od njihovih rodova, petero braće - Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelili su se od njih, došli su zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i našli Avare u posjedu te pokrajine. Pošto su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvati; neke su od Avara pobili, a ostale prisilili da se pokore. Otada su u toj pokrajini zavladali Hrvati; i sada još ima u Hrvatskoj potomaka Avara i vidi im se da su Avari... Od Hrvata pak koji su došli u Dalmaciju odijelio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom; a i oni su imali samostalnog kneza koji je također sam slao knezu Hrvatske darove u ime prijateljstva."

Car Konstantin VII. Porfirogenet također navodi, da su Hrvati došli u današnju domovinu početkom 7. stoljeća na poziv bizantskog cara Heraklija, da mu kao ratni saveznici pomognu u borbi protiv divljih Avara. Hrvati koji su bili organizirani kao pleme ratnika-konjanika i poznati zbog svoje snage nisu bili slučajno izabrani. Bizantsko Carstvo je računalo da će Hrvati nakon što im pomognu u izvršenju njihovih planova, nestati s vremenom kao što su nestali i njihovi prijašnji saveznici, ali su se grdno preračunali.Za razliku od Bizanta, Sveta Stolica nije podcijenila nego je pravilno prosudila mogućnosti hrvatskog naroda. Tako su u papinskom ljetopisu "Liber Pontificalis" zabilježeni prvi kontakti i veze između pape i Hrvata. U njemu je zapisano da je papa Ivan IV. Dalmatinac (640-642) poslao u Dalmaciju i Istru opata Martina, kako bi platio otkupnine za zarobljenike i kosti starih kršćanskih mučenika. Opat Martin je zahvaljujući pomoći hrvatskih vođa putovao Dalmacijom, te je
ujedno "snimao" situaciju za uspostavu stalnih odnosa.

Hrvati će ubrzo nakon doseljenja prihvatiti kršćanstvo zahvaljujući Svetoj Stolici, koja je obavljala pokrštenje po uputama iz bule mudrog pape Grgura I. Velikoga, koji je zagovarao da se primjenjuju nauci prave vjere običajima pučkog poganskog vjerovanja. Pa tako papa Grgur I. Veliki između ostalog navodi: "ne uspinjemo se skokom na vrhunac jedne gore, nego pomalo, korak po korak... U prvom redu treba izbjegavati rušenje hramova idola; dovoljno je oboriti idole, a onda svetom vodom blagosloviti hramove i u njih staviti svete moći... Ako su hramovi dobro građeni, dobra je i korisna stvar da prijeđu iz službe demonizma u službu pravoga Boga; jer narod, vidjeći tako preobražena svoja stara svetišta, po svojoj će navici biti sklon dolaziti onamo i štovati pravoga Boga...".

ponedjeljak, 14.04.2008.

Legenda o Velikom Taboru

Legenda o Veroniki Desiničkoj

U dugim zimskim olujnim noćima uz zov i krik velike sove, pokoji puta se čuje jecanje Veronike Desinićke, nekada lijepe seoske djevojke koja je u petnaestom stoljeću živjela u slikovitom selu Desiniću podno gordog Velikog Tabora, u kojem je stolovao moćni ban Hrvatske grof Herman II. Celjski. Njegov mladi i stasiti sin Fridrih, jašući očevim posjedima, zagleda se u ljepoticu Veroniku i ne samo zagleda, već i čvrsto zaljubi. Ljubakanje mladih nije bilo po volji ocu Hermanu, tada europskom moćniku, te se suprostavi ljubavi mladih. Mladi pak, odlučni u svojoj ljubavi, pobjegoše u grad Fridrihštajn u Sloveniji, u blizini Kočevja, na granici uz Gorski kotar. Lijepi i donekle utvrđeni grad Fridrihštajn sagradio je stari Herman upravo za svog sina Fridriha kao lovačku kuću, pa je tako i građevina dobila ime po mladom Fridrihu. Itu usred gustih šuma bogatih divljači, srnama, divokozama, jelenima i tetrijebima, zaštićeni debelim zidovima, mladi su ljubavnici održali svoj pir.

Na žalost medeni mjesec nije dugo trajao. Stari je grof Herman ubrzo doznao gdje mu je sin i odmah je uputio vojsku s nalogom da uhvate mlade ljubavnike. Vojska ubrzo opkoli Fridrihštajn. No Fridrih ipak uspije spasiti Veroniku iz obruča, te je uputi da bježi preko Gorskog kotara, Pokuplja, Moslavine, Bilogore i Kalnika, sve do seoca Sveta Margita, gdje se Veronika sakrije kod jednog seljaka kod kojeg je ponekad i sam Fridrih znao prespavati kada bi se predugo zadržau u lovu u tom području bogatom prepelicama, trčkama, fazanima i divljim patkama. Fridrih nije mogao umaći očevoj vojsci, te ga vojnici privedoše nakon nekoliko dana u Veliki Tabor. Razjareni otac nije ga ni želio pogledati već dade nalog vojsci da nesretnog sina odmah sprovedu u Celje i tamo ga zatvore u jednu visoku kulu, koja je u tlocrtu imala 8x8 m a visoka je bila oko 23 m. Kula je bez krova, a vrata i prozore odmah pošto su u kulu ubacili mladog Fridriha, zazidaju i ostave samo jedan otvor kroz koji su nesretnom Fridrihu ubacivali hranu. Tu je Fridrih proboravio preko četiri godine kada ga je otac odlučio osloboditi. Na žalost, kada su Fridriha pustil van iz kule, koja je po njemu dobila ime, te se i danas naziva Fridrihova kula ili slovenski "Fridrihov stolp", bio je psihički i fizički nesposoban za život, te ga povijest više i ne spominje. Veronika također nije imala srće. Hremanovi žbiri ubrzo su doznali za nju i javili Hermanu, a ovaj pošalje vojnike koji je uhvate i privedu u Veliki Tabor gdje je zatvore u mali zatvor bez prozora, na ulazu u dvorište grada.

Ban Herman odmah pozove suce porotnike i optuži nesretnu Veroniku da je copernica koja je zavela njegovog sina. Suci se prihvatiše posla i otpočnu saslušavati ubogu Veroniku. Istraživanje je trajalo puna dva dana i pod večer drugog dana suci izjaviše:"Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridrihu. No presvjetli bane! Ljubav nikada nije bila grijeh a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvjetli bane završen." Suci krenu prema izlazu i još nisu pravo zamakli za vratima kada je grof Herman dao nalog kaštelanu Dvora da Veroniku smjesta udave. Kaštelan izda naloge, a sluge poslušaše, te na sredinu Dvora iznesu poveču kacu (drveni sud) u koj nasuše vodu. Uhvate nesretnu Veroniku, gurnu njenu glavu u vodu i sačekaše dok se posljdnji mjehurići zraka ne smire. Potom mrtvo tijelo izvade iz kace i krenu ka prvom katu, gdije mrtvo tijelo zazidaju u zid koji spaja zidove peterokutne kule sa ulaznim dijelom.

Čisteći 1982. godine sve prostorije Dvora našlo se na jednu lubanju, za koju je utvrđeno da pripada ženskoj osobi. Da li je to lubanja nesretne Veronike ne može se ni tvrditi ni negirati, već samo reći: "Veroniki Desiničkoj neka je vječni mir i pokoj!"

nedjelja, 13.04.2008.

Legenda s Paga

Legenda o potonulom Gradu Caskoj

Uz Casku je vezana legenda, jedina otočna legenda koja je u integralnoj verziji usmenom predajom stigla do suvremenog doba. Legenda kaže kako je Caska bila bogat grad u kojem su Živjeli dobri ljudi. Međutim, kako se bogastvo povećavalo, tako su se ljudi sve više udaljavali od Boga. Zbog toga je Bog odlučio kazniti Casku. Poslo je svoga anđela koji je u liku stranca, slučajnoga namjernika, trebo vidjeti ima li u Caskoj pravednika kojeg treba spasiti od strašne smrti koja je prjetila svim njenim stanovnicima. Anđeo se, po dolasku u Casku, osvjedočio o velikom grjehu koji se nastanio u tom gradu. Našao je dvije sestre, Bonu i Malu. Bona je bila dobra, a Mala zla sestra. Bona je bila jedina pravednica i anđeo ju je, po Božijem nalogu, upozorio na ono šta se sprema. Na dan kad je Caska trebala biti kažnjena, anđeo je izveo Bonu iz grada i odveo daleko, na južni dio otoka Paga. Tada je Bog s neba spustio oganj, silovit vjetar, potres na Casku. Caska je, u ruševinama i plamenu potonula na dno mora, a sa njim i sve zlato i dragulji koje su ljudi imali u izobilju. Bona je na južnome djelu otoka našla mladoga pastira za kojeg se udala. Zajedno su osnovali novi grad - Pag. Tako kaže legenda o Caski, gradu koji počiva na dnu mora, pokriven muljem. Ronjenjem se mogu pronači ostatci građevina, no najveći je dio potonulog grada nedostupan pogledu zbog velikih naslaga mulja, pjeska i morske trave.

subota, 12.04.2008.

Legenda iz Pazina

Legenda o Pazinskoj jami

U davnini kad su u Istri s ljudima živjeli i divovi, na sjeveru su se Istre prostirala ogromna jezera i močvare. Južno nije bilo ni potoka ni vrela pa ljudi zamoliše diva Bana Dragonju da im pomogne natopiti zemlju. Dragonja upregne ogromne volove u plug i zaore od jezera prema moru. Kad je prvom brazdom doveo vodu do mora, nastala je rijeka koju je div nazvao po sebi, Dragonja. Sutradan je izorao drugu brazdu, stvorivši tako novu rijeku kojoj je dao ime po ženi, Mirna. Kad je orući treću brazdu došao pod zidine pazinskog Kaštela, s prozora ga stade zadirkivati žena pazinskog kapetana. Ruga mu se ona da plitko ore i da mu je brazda kriva. Ban Dragonja se jako uvrijedi i volove potjera natrag. Nedovršenom brazdom pokulja voda i stade plaviti pazinsku kotlinu. Pazinci stadu zapomagati, plakati i moliti Dragonju da ih spasi od pogibelji. Smiluje im se Ban Dragonja i udre nogom o zemlju, taman ispod litice na kojoj se uzdizao Kaštel. Uz strašnu huku zemlja stade propadati, otvori se od udarca ogromna jama, i proguta svu onu vodu. Tako je umjesto treće rijeke nastala vijugava rječica Pazinčica čija se voda i dan danas netragom gubi u vrletnoj Pazinskoj jami.

petak, 11.04.2008.

Legenda iz Kaštel Lukšića

Legenda o Miljenku i Dobrili

Legenda iz druge polovine XVII. st. govori o tragičnoj ljubavnoj sudbini mladih ljudi iz Kaštel Lukšića. U plemićkoj obitelji Vitturi rođena je kći Dobrila, a u obitelj Rušinić sin Miljenko. Dvoje mladih zaljubilo se, no nisu se smjeli viđati zbog neprijateljstva između svojih obitelji. Od trenutka kada su roditelji saznali za njihovu vezu, Dobrila je bila pod strogim nadzorom, a Miljenka su roditelji poslali u Veneciju. No nije sve ostalo na tomu. Dobrilin otac ugovorio je vjenčanje svoje kćeri sa starijim trogirskim plemićem. Miljenko je za to saznao i došao iz Venecije upravo u trenutku kada su mladenci izgovarali zavjete te je spriječio vjenčanje. Kako bi je kaznio zbog sramote koju mu je nanijela, Dobrilu je otac poslao u samostan u Trogir, a kako bi spriječio Miljenka da je pronađe, naručio je njegovo ubojstvo koje zbog Miljenkove domišljatosti (prerušio se u fratra) nije uspjelo. Pokušavajući pronaći Dobrilu, Miljenko je došao u sukob sa zakonom i zbog toga su ga osudili na zatvor u Visovcu. Tamo je upoznao bolničarku preko koje je Dobrili slao poruke i ugovorio bijeg. Bijeg mladih natjerao je Dobriline roditelje na popuštanje te su im stoga poručili da se vrate u Kaštel Lukšić kako bi se obavilo vjenčanje. Nakon što je u kolovozu 1690. godine obavljena vjenčana ceremonija, Dobrilin je otac, ne mogavši podnijeti da se njegova kći udala za Miljenka, iz osvete na mostu ispred dvorca ubio svojega zeta. Dobrila je nakon toga izgubila zdrav razum, razboljela se i nedugo potom umrla. Posljednja želja bila joj je da bude pokopana zajedno s Miljenkom u crkvici Sv. Ivana u Kaštel Lukšiću nasuprot dvorca. Na njihovu vječnom počivalištu zauvijek je uklesana poruka "Pokoj ljubovnicima", a u Kaštel Lukšiću još uvijek postoje oba dvorca, i Vitturijev i Rušinićev.

četvrtak, 10.04.2008.

Legenda o Cavtatu

Legenda o nastanku imena Cavtat

Ime Cavtat iz Civitus Vetus, veže se i uz priču o prelijepoj Cavtislavi, kćeri jedinici epidaurskog kralja Kodruna i kraljce Amruže. Kako su lijepu Cavtislavu dolaziti prositi mnogi prosci, kralj je odluči dati onomu koji kroz najkraće vrijeme napravi jednu od četiri stvari: sagradi vanjsku utvrdu oko grada, veliki hram u gradu, sagradi vodovod ili dovede u grad brod pun svile. Najbrži je bio bogati konavoski vlastelin Vrsanin, koji je prvi doveo vodu u grad. Prilikom svečanosti otvaranja epidaurskog akvadukta, prelijepa Cavtislava trebala se prva napiti vode iz zlatne čaše, ali iz vodovoda je prije vode, pravo u skute prelijepe djevojke iskočio veliki gušter. Cavtislavu od straha izdade srce i ona na mjestu preminu. Narod je kazivao da je jedan od ljubomornih prosaca, želeći se osvetiti stavio guštera u vodovod. Na uspomenu prelijepe Cavtislave, nakon velikog potresa koji je razorio grad, na istom mjestu nikao je Cavtat.

Druga legenda kaže da je Cavtat dobio ime od starohrvatskog glagola "captiti" – cvasti, i to baš iz žuke – brnistre, te naše kremene i najomiljenje primorske biljke sunčanih aureola. Legenda je sve to povezivala katastrofama nakon kojih se ponovno uzdizao neuništivi Cavtat .

srijeda, 09.04.2008.

Legenda o sv. Stošiji, djevici, mučenici (Zadar)

Sv. Stošija

U vrijeme vladavine cara Dioklecijana (3-4.st.) i njegovih okrutnih progona kršćana, jedna je mlada djevojka iz ugledne patricijske kuće bila udana za rimskog patricija Publiusa. Ničim se ne bi njena sudbina razlikovala od sudbine drugih žena koje su živjele u dogovorenom braku bez ljubavi, da nije upoznala i oduševila se "novim" idejama ljubavi i vjere rimskog viteza - kasnije mučenika sv. Krševana.

Zbog svoje želje za djevičanstvom i prihvaćanja "novog poganstva" dugo je bila zatočena u kućnom pritvoru. Nakon muževljeve smrti pridružuje se sv. Krševana i odlazi u Akvileju, gdje obilazi zatočene i mučene kršćane, te nažalost prisustvuje njegovom mučeništvu. Prema predaji umrla je u rodnom Sirmiumu mučeničkom smrću, a glava joj je odsječena i tijelo bačeno u more kraj talijanskog otoka Palmaria. Pronađene relikvije u 5.st. prenesene su u Carigrad, a 804. godine dobio ih je od cara Nikifora I. - u znak izmirenja Bizanta sa Zadrom i Franačkom - zadarski biskup Donat.

utorak, 08.04.2008.

Legenda o Ilirskoj kraljici Teuti

Teuta
U Oglavku i Koščaku (odmah kraj mjesta Sućuraj), prema još uvijek živoj narodnoj predaji, nalazili su se dvori ilirske kraljice Teute, koja je ovdje živjela. Ona je započela zidati grad na mjestu gdje se sada nalazi Sućuraj, ali ga nije uspjela dovršiti, jer je izgubila rat protiv Rimljana.

Za potvrdu ove legende ne postoji pisani dokument jer su Iliri bili nepismeni. Povijesne činjenice su slijedeće: sredinom 4. stoljeća prije Krista ilirsko pleme Ardijejci dolazi na more te naseljava područje oko ušća rijeke Neretve i današnje Makarsko primorje; Ardijejci su bili poznati ratnici, a dolaskom na more brzo savladavaju pomorske vještine te postaju gusari koji napadaju prvo Grčke, a kasnije Rimske brodove; za izvođenje gusarskih aktivnosti na ovom području Sućuraj je upravo idealan jer postoji duboka uvala u kojoj se mogu neprimjetno sakriti brojni brodovi, a na brdu iznad Sućurja može se postaviti osmatračnica i kontrolirati sav pomorski promet na ovom području; iz Sućurja se može vrlo brzo zaskočiti i osvojiti brodove koji ovuda često prolaze. Osim toga uz uvalu Sućuraj nalazi se veliko i plodno polje, a poznato je da su Ardiejci imali do 300 000 kmetova koji su radili u poljima dok su oni ratovali ili se zabavljali na čestim gozbama s dosta piva, vina i medovine.

Sredinom 3. stoljeća prije Krista ardijejski kralj Argon uspio je ujediniti više ilirskih plemena te je svoju državu proširio na područje od Biograda (kraj Zadra) do rijeke Drim (u današnjoj Albaniji). Kralj Argon umro je 231. godine prije Krista od prekomjernog uživanja alkohola. Vlast je naslijedila njegova žena Teuta jer je njihov sin Pinos bio maloljetan. Teuta je vladala do 219. godine prije Krista, a proslavio ju je njezin vojskovođa Demetrije Hvarski, koji je osvojio grčku koloniju Pharos (danas Stari Grad na Hvaru). Teuta se vrlo brzo našla u ratu s Rimljanima jer njima gusarenje Ilira nikako nije odgovaralo. Ovaj rat je unatoč početnim uspjesima Teuta izgubila kad je Demetrije prešao na stranu Rimljana te se morala skloniti u tvrđavu Risan u Boki Kotorskoj (danas u Crnoj Gori). Od velike Ilirske države kojom je vladala ostalo joj je samo područje od Boke Kotorske od ušća Drima.

Dakle, ako je legenda o kraljici Teuti u Sućurju istinita, Sućuraj je stariji od 2300 godina. U prilog ovoj legendi su i mnogobrojne amfore iz potopljenih rimske galija u okolici Sućurja.

Ranije spomenuti vojskovođa Demetrije Hvarski uskoro dolazi u sukob s Rimljanima koji 219. godine pr. Krista osvajaju i ruše Pharos. Prema legendi ilirski su se vojnici razbježali po otoku nakon razaranja Pharosa, lutali su kopnom prema istoku otoka i tako došli do Sućurja. Tada su vidjeli da dalje ne mogu i utaborili su se u kaštelu kojeg je ranije podigla Teuta. Sačuvani ilirski objekti potvrđuju da su oni sućuranski porat utvrdili i dugo branili, što znači da su Iliri vladali Sućurjem i poslije 219.god. pr. Krista.

Dvori ilirske kraljice Teute ostali su do danas sačuvani jednim dijelom, kao i utvrde vojskovođe Demetrija Hvarskog. Također, otkriveni su i ilirski grobovi s kostima, keramikom i morskim puževima. Brojne su i ilirske gomile, a najpoznatija od njih je Velika gomila (staro Ilirsko groblje). U okolici Sućurja ima još mnogo nalazišta iz doba Ilira koji svjedoče o njihovoj prisutnosti prije više od 2300 godina.

Rimljani su dugo vodili rat protiv Ilira. Zabilježeno je da su pokrenuli veliku ofenzivu 153. godine pr. Krista. Te bitke vodile su se i oko Sućurja jer je tada bio na granici rimske i ilirske države. Godine 47. pr. Krista vodila se velika pomorska bitka kod Šćedra između flote Pompeja pod vodstvom Marka Oktavijana i Cezarovog vojskovođe Vatinija Publija. Marko Oktavijan je ovu bitku izgubio i povukao se prema Visu. Otok Ščedro nije daleko od Sućurja pa su Sućuranska luka i uvala Mrtnovik bili sidrište rimskim brodovima prije i poslije bitke. Dakle, Sućuraj je došao pod rimsku vlast u 2. ili 1. stoljeću prije Krista.

Na području Sućurja postoje ostaci dva rimska naselja, što je svijetu obznanio 1525. učeni dominikanac Vinko Pribojević u svom znamenitom govoru u Hvaru “O podrijetlu i zgodama Slavena”. Nažalost, ova naselja su porušena za vrijeme ratova s Turcima. Prvo naselje nalazilo se na lokaciji današnje Gornje Bande u Sućuju. Centar je bio kraj sadašnjeg samostana; tu je pronađen rimski bijeli mozaik, čiji se veći ulomak čuva u riznici Župnog dvora. Drugo naselje nalazio se kod uvale Mlaska. Tu se danas nalazi više rimskih zidova (gospodarskih i ladanjskih kuća), jedna dobro sačuvana cisterna za vodu (gustrina), te još dosta drugih ostataka.

ponedjeljak, 07.04.2008.

Legenda o Karolini Riječkoj

Karolina Riječka

Najpoznatiji lik riječke povijesti jest žena, Karolina Riječka, koja je u doba Napoleonskih ratova spasila grad od razaranja, a u pregovorima s engleskim admiralom Johnom Leardom koristila se svojom ljepotom i ženskim čarima.
Karolina Belinić, udata žena i majka troje djece, koja je 1813. godine, povijesni dokumenti zbore, uvjerila zapovjednika britanske flote da obustavi topovsku paljbu na naš grad. Povijesni spisi o njezinu porijeklu i osobnom životu kažu: Karolina Belinić, rođena Kranjec, bila je udata žena te majka triju kćeri, Alpine, Cattarine i Rose, koje su sve rođene do epizode napada engleske flote na grad. Karolina je bila udata za Andriju Belinića, Lovranca koji je u svojstvu zapovjednika Riječke narodne garde i sam sudjelovao u otporu grada engleskoj floti, za što mu je, zahvaljujući i pismenoj potvrdi zapovjednika Nugenta, gradski magistrat 1829. odao javno priznanje.

Karolinina povijesna uloga započinje 1813., zahvaljujući nezavidnoj situaciji na ulazu u riječku luku. Naime, kako bi onemogućili opstanak Napoleonove vojske, engleski brodovi spremali su se bombardirati Rijeku (kao svjedočanstvo na taj događaj na vanjskim zidu Katedrale Sv.Vida nalazi se topovska kugla stopljena s fasadom). Mlada Karolina, odlučna u svojoj nakani da pomogne svom gradu, otišla je na admiralski brod i spasila grad koristeći se u pregovorima s engleskim admiralom ženskim čarima.

nedjelja, 06.04.2008.

Legenda o Cresu i Lošinju

Nastanak Cresa i Lošinja

Cresko-lošinjsko otočje zvalo se u antikno doba zajedničkim imenom Apsyrtides. Kako se taj naziv, htjelo izvesti iz imena grčkog junaka Apsirta, jedna je varijanta antikne priče o moreplovcima Argonautima smjestila njezin završetak na naše otoke.

Jedan je kralj ( Eeta iz Kohilde ) posjedovao zlatno runo. Našao se hrabar momak Jason, koji se lukavstvom, uz pomoć čarobnice, kraljeve kćeri Medeje ( koja se, naravno, u Jasona smrtno zaljubila ), dočepao zlatnoga runa, pa se na brodu Argo, sa svojim prijateljima Argonautima, dao u bijeg. Apsirt, kraljev sin, krenuo je svojim brodom u potjeru za otmičarima. Nakon duga putovanja potjera je sustigla otmičare. Medeja je prijevarom namamila brata Apsirta na pregovore,dovela ga pod oštricu Jasonovoga mača, a Jason ga je iz potaje ubio. Medeja je rasjekla Apsirtovo mrtvo tijelo i njegove udove pobacala u more. Od rasječena Apsirtova tijela nastali su Apsirtovi otoci - Apsyrtides.

Tako su po pradavnoj legendi nastali otoci Cres i Lošinj i sav arhipelag oko njih.

subota, 05.04.2008.

Legenda iz Pule

Gradnja Pulske Arene

U davno doba Istru su nastavale vile. Noću bi plesale po livadama i šumskim proplancima, ponekad bi se i ukazale običnim ljudima, ali nikad nikome nisu učinile ništa nažao. Vile iz istarskih legendi mogu čovjeku podariti sreću, a često su i graditeljice.
Pripovijeda se tako da su vile gradile Arenu u Puli. Cijelu su noć nosile kamenje s Učke, slagale ga uokrug i tako je red po red nastajao njihov grad, Divić-grad. Ali, kako su vile stvorenja noći, gradit su mogle tek dok se ne začuje prvi pijetao. Vile su morale prekinuti posao i pobjeći da ih ljudi ne spaze. Njihov je Divić-grad ostao nedovršen i zato je Arena danas bez krova. Širom Istre, od Učke do mora, ostalo je rasuto ogromno kamenje koje su vile nosile da ga ugrade u Arenu, ali ih je pijetlov glas u tome omeo, i vile su kamenje morale ispustiti na mjestu na kojem su se zatekle.

Pulsku je Arenu inače dao sagraditi, na temeljima starijeg amfiteatra iz doba cara Augusta, rimski car Vespazijan u drugoj polovici prvog stoljeća. Vespazijanova je Arena bila posveta njegovoj velikoj ljubavi, Puljanki Antoniji Cenidi. Građena je u obliku elipse, široka 132 metra po dužoj a 105 metara po kraćoj osi, visoka preko 32 metra, pulska je Arena vjerojatno izazvala strahopoštovanje kod svih pridošlica u Istru, pa tako i kod Slavena, koji su je, poput drugih, smatrali za čudo. Tako je Arena dobila i svoj pučki naziv - Divić-grad - jer 'divić' znači čudo, i etimološki nema veze s 'divicama', odnosno vilama. Zanimljivo je da su rimski graditelji učinili ono što vilama iz legende nije uspjelo: na četiri tornja bili su postavljeni uređaji za zatezanje velarija, platnenog krova koji je štitio gledatelje od jakog sunca.

petak, 04.04.2008.

Legenda o zvončarima

Zvončari

Kad su za vrijeme provala svojih Turci ili Tatari došli do Grobničkog polja, ondašnji pastiri nisu se imali čime braniti, pa su se ogrnuli ovčjim kožama, opasali zvona, na glave stavili strašne maske, u jednu ruku sjekire, koje i danas zvončari zovu balte (prema mađarskom), a u drugu ruku vrećice s pepelom i počeli jako zvoniti i galamiti. Turci ili Tatari su se jako prestrašili ti strašnih čudnih bića i pobjegli glavom bez obzira.

Kad se približavalo vrijeme karnevala uvijek su pitali: «Kad će doći onaj dan kad je kaurin poludio?»U čast toga običaja i danas zvončari obilaze sela, opasani zvonima sa strašnim maskama na glavi, drvenim sabljama ili sjekirama, a vrećicu s pepelom - što je bila i u funkciji poticanja plodnosti, više ne nose i ne posipaju pepelom okolnu žensku publiku.

četvrtak, 03.04.2008.

Legende o morčićima

Morčići

Legende o morčićima nastale su iz potrebe da se objasni odakle na vrijednom nakitu, u našem kraju, nesvakidašnji lik crnca s turbanom.

Jedna od legendi koja objašnjava postanak morčića, seže u daleko 16. stoljeće:

"Turci su na Grobničkom polju. U gradu strah, jer od Turčina ništa dobroga - samo pljačka i palež. već dugo se čuju vijesti o njihovim upadima u našoj blizini, o krvavim borbama oko Senja, u Perušiću ... Svi muški su na kuli. Srčano odolijevaju napadima, sve je manje snage, a pomorci niotkud. Žene i djeca zatvorili su se u kuće i mole za spas, za Božjom rukom vođena strijela odapeta iz ruke plemenitog Zrinskog pogađa sljepoočnicu turskog Paše. Vidjevši da im je vođa mrtav, Turci se razbježaše poljem. Uto i nebo usliša molitve Riječanki, te se otvori i zatrpa Turke kamenjem. Na polju su ostali samo razbacani bijeli Turčinovi turbani. Kao uspomenu na tu pobjedu, riječki muževi su svojim ženama dali izraditi naušnice-morčiće.

Druga legenda koja dolazi sa Pelješca i koja nastanak morčića smješta kasnije, kazuje ovako:

"Jedna talijanska kontesa imala je crnu sluškinju koju je jako voljela. Darovala joj je slobodu, a kao uspomenu na nju dala je izraditi naušnice s njenim likom. Tako su nastali morčići.

srijeda, 02.04.2008.

Legenda iz Đurđevca

Legenda o picokima

Legenda je to iz vremena napada turske vojske na đurđevačku utvrdu. Kako je Ulama-beg naišao na neočekivani otpor i vojnički nije uspio poraziti đurđevačke branitelje, odlučio se na dugotrajnu opsadu, s ciljem izgladnjivanja vojske i skonjenog pučanstva. Možda bi u tome i uspio, no mudrost i lukavost Đurđevčana presudila je njegovim namjerama.

Kako? Legenda kaže da je u okruženoj utvrdi nestalo hrane, a vojska i pučanstvo su s vremenom izgladnjivali, no ostao je samo jedan mali pijetao (u đurđevačkom govoru pevčec, picek, picok) koji kao jedini preostali "zalogaj" na žalost nije mogao nahraniti ljude. Neizlazna situacija primoravala je ljude na razne prijedloge spašavanja, no jedna starica predlaže kapetanu grada da se jedino ostali pjetlić stavi u top i ispali u turski tabor, što je i učinjeno.

Misleći da u utvrdi ima još toliko hrane da se njome oni iz grada mogu i razbacivati i na taj način izrugivati, Ulama-beg odustaje od opsade i napušta bojište. Kao neku vrstu kletve, Ulama-beg Đurđevčane naziva "Picokima".

utorak, 01.04.2008.

Legende s Korčule vol.5

MARKO POLO

Jedna od najpoznatijih legendi o Korčuli svakako je ona koja govori o korčulanskom podrijetlu slavnog svjetskog putnika, Marka Pola. Ta legenda potaknuta je povijesnom činjenicom da je u velikoj pomorskoj bici između Venecije i Genove 1298. godine u blizini grada Korčule bio zarobljen Marko Polo u dobi od 44 godine. On se samo tri godine ranije bio vratio sa svog legendarnog putovanja po Dalekom Istoku koje je trajalo 17 godina i na kojemu je upoznao najpoznatije tadašnje vladare, njihove narode i brojne običaje. I samo njegovo putovanje po Dalekom Istoku ima prizvuk legende jer je teško vjerovati da je jedan čovjek mogao sve to proputovati i doživjeti u svom ljudskom vijeku. Za današnju Korčulu legenda o Marku Polu kao Korčulaninu ima izrazito turističko značenje jer se on kao prvi svjetski putnik neminovno povezuje s putovanjima i turizmom. Ime Korčule kao rodnog mjesta Marka Pola spominje se širom svijeta. Po legendi o Marku Polu, njegova kuća nalazi se usred staroga grada Korčule odakle se pruža izvanredan pogled na Pelješki kanal, koji je bio važan trgovački pravac, a porodica Marka Pola kao trgovačka obitelj bila je vrlo zainteresirana da prati sve brodove koji tim kanalom prolaze.

<	travanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (7)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (17)
Ožujak 2008 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv